Volonterska udruga za zaštitu mačaka u Konavlima - Konavle Cats

Zovem se Mićo. Nisam baš najbolje krenuo u život. Bio sam napušten i imao prolaps. Ali jedna dobra gospođa nije okrenula glavu. Odvela me veterinaru, pobrinula se za sve i tako mi dala šansu za novi početak. Nakon toga sam upoznao svoju tetu čuvalicu. Kod nje sam se oporavio, dobio sve što mi treba; skrb, cijepljenje, zaštitu od parazita, ali najvažnije: toplinu i osjećaj sigurnosti. Tamo mi je bilo lijepo, ali svi smo znali da čekam svoj pravi, zauvijek dom. Kažu da sam jako društven i da obožavam ljude. Ja samo znam da volim kad me netko pomazi i kad imam komu predati svoje predenje. Moji ljudi iz Konavle Cats su se potajno bojali da možda nikad neću dobiti svoju priliku. A onda se dogodilo nešto potpuno neočekivano - stigla je poruka. Netko je pitao baš za mene. I tako sam otišao kući. Svojoj kući. ❤️ Bez svih tih dobrih ljudi koji su mi na bilo koji način pomogli, danas možda ne bih bio ovdje. Ali posebno moram spomenuti svoju tetu čuvalicu. Ona mi je pokazala što znači sigurnost, strpljenje i nježnost. Kod nje sam prvi put osjetio da sam voljen i da će, unatoč svemu, sve na kraju biti u redu. 🐾❤️

Zovu me Rudolf. Bio sam lijep, muški mačić — baš onakav kakve u Konavlima vole. A onda sam se razbolio. Imao sam proljev koji me pekao i bolio, kiselina mi je spalila dlaku. Počeo sam smrdjeti. Postao sam ružan. I postao sam problem. Nisam razumio zašto sam odjednom završio na mjestu gdje se hrane druge mačke, kao da više nikome ne pripadam. Pokušao sam nestati, ne smetati nikomu. Ali netko me ipak vidio. I nije odustao od mene. Odveli su me veterinaru, a zatim u topli dom. Čekao sam dan kad ću opet biti vraćen na ulicu. Ali umjesto toga dobio sam lijekove, posebnu hranu i strpljenje. Proveo sam Božić i Novu godinu na toplom. Polako sam prestao smrdjeti. Dlaka mi je ponovno narasla. Počeo sam vjerovati da možda ipak nisam samo teret. Danas imam svoj zauvijek dom. Ne zato što sam bio savršen — nego zato što je netko odlučio da vrijedim, čak i kad sam bio najteži slučaj. 🐾❤️

Ja sam Philip. Nekad sam bio samo mali mačić ostavljen na hranilištu taman kad su noći postale hladne u svijetu prevelikom za jednog tako malog mačka. Nisam znao što će biti sa mnom, ali netko je odlučio da zaslužujem više od hladnoće i samoće i potrudio se pomoći mi. Dobio sam svoju tetu čuvalicu. Kod nje sam prvi put upoznao pravi dom — toplo mjesto, druge mace, psa, sigurnost i rutinu. Naučio sam gdje je pijesak, dobio terapiju protiv parazita, cijepljenje, ali najvažnije — dobio sam vrijeme i strpljenje da postanem samouvjeren i opušten mačak. A onda je stigao moj zauvijek dom. Kažu da sam otišao kao pravi gospodin — avionom, ravno u Zagreb. Iskreno, nisam se ni snašao, a već sam se osjećao kao da tamo oduvijek pripadam. Ljudi kažu da sam se odmah uklopio. Ja samo znam da sam osjetio ljubav i odlučio joj vjerovati. Zahvaljujući svima koji su mi pomogli — posebno mojoj teti čuvalici — danas imam svoj dom. I oslobođeno je mjesto za nekog drugog macana kojem pomoć tek treba. 🐾❤️